Uređaj sa AI pogonom JOGO-Gx može ublažiti tremor

JOGO-Gx, uređaj koji pokreće mobilna aplikacija vođena umjetnom inteligencijom i nosivi senzori, pokazao je rane pozitivne znakove kao metod za smanjenje motoričkih simptoma kod osoba s Parkinsonovom bolešću .

Prema JOGO Health -u, kompaniji koja posjeduje JOGO-Gx, korištenje uređaja najmanje dva puta sedmično dovelo je do smanjenja 70% tremora kod pacijenata s Parkinsonovom bolešću koji su učestvovali u kliničkom ispitivanju.

“JOGO-Gx je znatno smanjio moje drhtanje. Mogu bolje spavati nakon upotrebe JOGO-Gxa prije spavanja. Više retko moram da uzimam lekove za spavanje”, rekao je u saopštenju za javnost Hju Ficpatrik, koji je koristio JOGO-Gx oko mesec dana .

Ispitivanje, koje se provodi u saradnji sa Parkinsonovom grupom iz Velike Britanije , pratit će otprilike 40 pacijenata sa Parkinsonovom bolešću koji žive u SAD-u i Velikoj Britaniji tokom tri mjeseca i procijeniti njihova iskustva s uređajem.

„Drago nam je što radimo sa JOGO-om na njihovom početnom ispitivanju sa osobama sa Parkinsonovom bolešću da vidimo ko može imati koristi od digitalnog rešenja JOGO-Gx. Pokazalo se da pomaže u ublažavanju simptoma kao što je drhtanje”, rekao je Russ Bradford, suosnivač, zajedno sa svojom suprugom Charlotte, Parkinsonove bolesti.

JOGO-Gx ima za cilj da poboljša sposobnost centralnog nervnog sistema (CNS, mozga i kičmene moždine) da se restrukturira ili ponovo ožiči – koncept koji se zove neuroplastičnost. Ovo je važna karakteristika mozga, putem koje on može reorganizirati svoje neuronske puteve – veliku skalu isprepletenih kola koja povezuju nervne ćelije.

Da bi se to postiglo, uređaj, koji se nosi na zglobu, koristi povratne informacije koje prima od mišića i nervnih ćelija koje ih kontrolišu (motorni neuroni). Ovu reakciju mjere elektromiografski senzori, koji mogu mjeriti aktivnost nerva.

“JOGO-Gx koristi prirodnu neuroplastičnost centralnog nervnog sistema (CNS) koristeći elektromiografski (EMG) biofeedback. Zamislite neuroplastičnost kao GPS. U saobraćajnoj gužvi, bit ćete preusmjereni na odredište. Isto se dešava u mozgu, gdje se stvaraju alternativni neuronski putevi kako bi se stekla kontrola nad zahvaćenim mišićima”, rekao je dr Gary Krasilovski. Krasilovski je glavni naučni direktor JOGO Health-a i istraživač koji se bavi proučavanjem neuroplastičnosti više od 40 godina.

“Treniranjem mozga da se opusti putem biofeedbacka, u mogućnosti smo pomoći pacijentima da prirodno kontroliraju svoje drhtanje. JOGO-Gx je neinvazivan i ne emituje električne signale”, dodao je.

„Znamo da ljudi koji žive sa Parkinsonovom bolešću imaju potrebu da se bore sa svojim simptomima na ličnom nivou, a to je nešto što JOGO-Gx može da ponudi. Uređaj bi također mogao pomoći kod bolova i inkontinencije, koji su drugi simptomi Parkinsonove bolesti”, dodao je Bradford.

“Prava korist bi bila da JOGO-Gx ne zahtijeva uzimanje više lijekova, a mogao bi čak pomoći ljudima da smanje lijekove koji su im trenutno prepisani.” on je rekao.

Nizak nivo vitamina B6 i B12 povezan sa oštećenjem nerava kod pacijenata

“Svi pacijenti su uzastopno identificirani unutar jedne godine u jednoj ustanovi”, napisali su istraživači, što sugerira da neuropatija povezana s niskim razinama ovih vitamina “može biti neprepoznati entitet”. Kao takav, tim je naglasio važnost mjerenja nivoa vitamina B6 i B12 kada se sumnja na neuropatiju.

“Nadgledanje nivoa B6 i B12 čak i ako simptomi neuropatije nisu prisutni, takođe treba uzeti u obzir”, dodali su istraživači. “Pravovremeno prepoznavanje i liječenje oba nedostatka vitamina moglo bi dovesti do poboljšanja ishoda kod ovih pacijenata.”

Izvještaj, “ Neuropatija zbog koegzistirajućeg nedostatka vitamina B12 i B6 kod pacijenata sa Parkinsonovom bolešću: serija slučajeva ,” objavljen je kao pismo uredniku u  časopisu Journal of the Neurological Sciences .

Vitamin B6 i vitamin B12 su neophodni nutrijenti za organizam. Posebno treba napomenuti da su ovi vitamini uključeni u neke od molekularnih procesa koji se koriste za stvaranje signalnog molekula dopamina.

Parkinsonova bolest je uzrokovana smrću i disfunkcijom stanica u mozgu koje proizvode dopamin , a standardni tretman  ( levodopa i njeni derivati) u suštini uključuje davanje mozgu više sirovina za proizvodnju dopamina.

Istraživači su primijetili da visoke dnevne doze levodope ili sličnih lijekova mogu dovesti do povećane potrebe za vitaminima B6 i B12 kako bi pomogli u stvaranju dopamina, jer ovi molekuli dijele neke metaboličke puteve koji zahtijevaju određenu ravnotežu.

Tim sa Univerziteta Rochester u New Yorku opisao je tri pacijenta s Parkinsonovom bolešću na relativno visokim dozama levodope (jedan gram ili više) koji su razvili neuropatiju: 53-godišnji muškarac, 75-godišnja žena i 59-godišnjak godišnja žena.

Nakon nekog vremena na liječenju levodopom (između tri i 10 godina), sva tri pacijenta razvila su simptome koji ukazuju na neuropatiju, kao što su utrnulost, trnci ili bol u ekstremitetima.

U prva dva, početno testiranje je pokazalo nizak nivo vitamina B12, pa su davani suplementi ovog nutrijenta. Ali simptomi su potrajali kod oba pacijenta, a daljnja testiranja su otkrila i neobično niske razine B6.

Dodavanje suplemenata B6, zajedno sa onima za B12, olakšalo je simptome neuropatije.

Prema istraživačima, ovi slučajevi naglašavaju da “dodatak B12 može otkriti nedostatak B6” kod osoba sa Parkinsonovom bolešću, jer se oba vitamina konzumiraju u procesu stvaranja dopamina.

Utvrđeno je da treći pacijent ima nizak nivo B6 sa početnim testiranjem, a njeni simptomi su takođe olakšani uzimanjem suplemenata B6 i B12.

„Trenutne smjernice za liječenje neuropatije preporučuju skrining na nedostatak folata [folna kiselina, vrsta vitamina B] i B12, ali ne i na nedostatak B6“, napisali su istraživači.

„Budući da koegzistentni nedostaci mogu biti češći kod PD [Parkinsonove bolesti], predlažemo da se u ovoj populaciji provjeri i nivo B6 kada postoji zabrinutost za neuropatiju“, zaključili su.

Tim je također naglasio važnost mjerenja nivoa B6, B12 i srodnih molekula tokom i nakon tretmana za sve pacijente s Parkinsonovom bolešću.

Nije pronađena veza između pijaće vode iz bunara, rizik od Parkinsonove bolesti

Nije pronađena značajna korelacija između potrošnje vode iz bunara i rizika od razvoja Parkinsonove bolesti , prema rezultatima objedinjene analize više studija.

Međutim, postojao je visok stepen varijabilnosti – što naučnici nazivaju heterogenošću – između odabranih studija, pri čemu su neke sugerisale da rizik od pijaće vode iz bunara može varirati na različitim geografskim lokacijama, primetili su istraživači.

“Otkrili smo da oslanjanje na vodu iz bunara ne povećava rizik od [Parkinsonove bolesti] općenito, što je u suprotnosti s uobičajenom idejom,” napisali su istraživači. “Ukazali smo na razloge zašto su prethodne studije došle do različitih zaključaka, nadamo se da će to podsjetiti istraživače koji se bave sličnim istraživanjima da obrate pažnju.”

Iako nije pronađen povećani rizik kod konzumacije vode iz bunara u Sjevernoj Americi, tim je primijetio da je „u mnogim studijama dokazano da ruralno stanovanje i upotreba pesticida imaju pozitivnu korelaciju s [Parkinsonovom bolešću].“

“Nadamo se da ćemo ohrabriti ljude i odjele za javno upravljanje da obrate pažnju na utjecaj pesticida i drugog zagađenja na zemljište i izvore vode”, napisao je tim.

Studija, “ Potrošnja vode iz bunara i rizik od Parkinsonove bolesti: Meta-analiza 15 opservacijskih studija ”, objavljena je u časopisu Neuropsychiatric Disease and Treatment .

Parkinsonovu bolest karakterizira gubitak neurona koji komuniciraju s drugim nervnim stanicama oslobađanjem signalnog molekula dopamina. Tačan mehanizam koji dovodi do smrti ovih ćelija nije u potpunosti shvaćen, ali se smatra da i genetski faktori i faktori okoline igraju ulogu. Sve je više dokaza da na Parkinsonovu bolest može uticati izlaganje pesticidima i zagađenje.

Potrošnja vode iz bunara je jedan od takvih mogućih faktora rizika od ekoloških bolesti i opsežno je proučavana zbog potencijalnog prisustva supstanci koje se koriste u industriji ili otjecanja poljoprivrednih pesticida.

Međutim, dok neki izvještaji sugeriraju da korištenje vode iz bunara povećava rizik od Parkinsonove bolesti, drugi su otkrili suprotnu ili nikakvu korelaciju. Ova heterogenost između studija može odražavati različite zagađivače vode iz bunara i/ili različite geografske lokacije, i ostaje nejasno da li potrošnja vode iz bunara može uzrokovati Parkinsonovu bolest ili utjecati na rizik osobe od razvoja progresivnog poremećaja.

Da bi dalje istražili, istraživači sa medicinskog univerziteta u Nanjingu u Kini, izvršili su analizu trenutno objavljenih studija – metaanalizu – iz Azije, Evrope i Sjeverne Amerike koje su ispitivale ulogu potrošnje vode iz bunara i rizik od Parkinsonove bolesti.

Tim je pretražio medicinsku literaturu za srodna istraživanja objavljena do oktobra 2021. i odabrao ukupno 15 studija kontrole slučajeva. Svaki je uporedio pacijente s Parkinsonovom bolešću sa ljudima koji nemaju bolest nervnog sistema.

Među odabranim studijama, 12 je posebno procijenilo povezanost između potrošnje vode iz bunara i rizika od Parkinsonove bolesti. Ovdje je došlo do relativnog povećanja rizika od bolesti za 25%. Međutim, statistička analiza je pokazala da je varijabilnost između odabranih izvještaja značajna.

Ispitivanje samo bolničkih studija slučaj-kontrola (HCC) otkrilo je 47% relativno povećanje rizika od Parkinsonove bolesti sa potrošnjom vode iz bunara, ali bez povezanosti u studijama zasnovanim na populaciji (PCC). Promjenjivost u studijama stanovništva bila je niska, ali i dalje visoka u studijama u bolnici, prema istraživačima, koji kažu da rezultati sugeriraju “možda postoje drugi zbunjujući faktori koji dovode do heterogenosti”.

Procijenjeno na osnovu geografskog područja, studije u Sjevernoj Americi su pokazale da nema korelacije između Parkinsonove bolesti i vode za piće iz bunara. Nasuprot tome, azijske studije su pokazale relativno povećanje rizika od 29%, au Evropi 80% relativno povećanje rizika.

Varijabilnost u sjevernoameričkim i azijskim studijama bila je niska, ali visoka u evropskim studijama. “Smatrali smo da su u uključenoj literaturi prisutne i druge heterogenosti”, napisao je tim.

Procjena osjetljivosti pokazala je da je jedna studija imala značajan utjecaj na heterogenost i kao takva je uklonjena iz analize. Iako je heterogenost smanjena nakon uklanjanja ove studije, ona je i dalje bila statistički značajna. Objedinjena analiza preostalih 11 izvještaja pokazala je relativno povećanje rizika od bolesti od 16%.

Bolničke studije sugerirale su 31% relativno povećan rizik od Parkinsonove bolesti kod onih koji su bili izloženi vodi iz bunara. Opet, nije pronađena korelacija u studijama zasnovanim na populaciji.

„Pošto je veća vjerovatnoća da će kontrole u studijama HCC dizajna otići u bolnicu, studije o dizajnu HCC mogu biti pristrasnije od studija dizajna PCC, što može dovesti do različitih zaključaka“, napisali su istraživači.

U okviru ove nove analize i prema geografskoj lokaciji, studije iz Sjeverne Amerike nisu otkrile da je korištenje vode iz bunara povezano s rizikom od Parkinsonove bolesti. Azijske studije pokazale su povećan rizik od 29%, ali studije iz Evrope su smatrane “nepouzdanim zbog visokog stepena heterogenosti”, napisali su naučnici.

„Kada je u pitanju analiza podgrupa prema geografskom području, iako smatramo da se ne može utvrditi povezanost između izloženosti vodi iz bunara i rizika [Parkinsonove bolesti], pretpostavljamo da se ne može presuditi o povezanosti između korištenja vode iz bunara i [Parkinsonove bolesti] na određenom, malom geografskom području”, dodali su naučnici.

Konačni test je pokazao da nema dokaza o pristranosti objavljivanja – kada je vjerovatnije da će studije s pozitivnim nalazima biti objavljene nego one s negativnim rezultatima.

“Nije naša konačna svrha jednostavno zaključiti da ne postoji značajna korelacija između potrošnje vode iz bunara i rizika od [Parkinsonove bolesti], ali zašto je utjecaj vode iz bunara u različitim regijama na [Parkinsonovu bolest] različit je ono što najviše želimo da podsjetimo javnost”, dodali su.

„Ovaj zaključak se može koristiti kao referenca za zdravstvene sisteme prilikom kreiranja politika“, zaključio je tim.

Još jedna tvrdnja stručnjaka nije više ‘tačna’, šta je istina i niko nije vlasnik istine. ono što se danas čini kao istina jer su to stručnjaci rekli , treba prihvatati sa rezervom,

Istraživanje ističe nedostatak znanja britanske javnosti o Parkinsonovoj bolesti

Više od polovice (57%) odraslih osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu pogrešno vjeruje da postoje dostupni tretmani za Parkinsonovu bolest koji mogu zaustaviti napredovanje stanja, pokazalo je istraživanje . Osim toga, gotovo dvije trećine (65%) odraslih nije svjesno broja potencijalnih simptoma Parkinsonove bolesti – kojih ima više od 40.

Istraživanje, u kojem je sudjelovalo 2000 odraslih osoba sa sjedištem u Velikoj Britaniji, provela je dobrotvorna organizacija Parkinson's UK u sklopu svoje kampanje ‘Vrijeme za limenku’, koja ima za cilj povećati razumijevanje javnosti o Parkinsonovoj bolesti.

Razmišljajući o rezultatima studije, dr. Beckie Port, voditeljica komunikacija istraživanja u Parkinsonovoj UK, rekla je: “Ova anketa pokazuje da postoji zabluda javnosti da već imamo tretmane potrebne za zaustavljanje bolesti.

“Ljudi s Parkinsonovom bolesti trebaju bolje liječenje, ali to se može dogoditi samo uz podršku javnosti.”

Lijek za epilepsiju zonisamid pomaže za smanjenje Parkinsonovih tegoba

Tretman zonisamidom – odobrenim lijekom za epilepsiju – može smanjiti vrijeme “isključenja” bez pogoršanja nuspojava liječenja kod osoba s Parkinsonovom bolešću , pokazuje nova analiza podataka japanskih kliničkih ispitivanja.

Značajno je da upotreba zonisamida nije povećala diskineziju , nekontrolirane, nevoljne pokrete uobičajene među pacijentima s Parkinsonovom bolešću koji su podvrgnuti liječenju neurodegenerativnog poremećaja.

„Zonisamid poboljšava habanje [vremena] bez pogoršanja diskinezije kod japanskih pacijenata sa [Parkinsonovom bolešću]“, napisali su istraživači.

Rezultati su detaljno opisani u studiji pod nazivom “ Zonisamid poboljšava trošenje kod Parkinsonove bolesti bez pogoršanja diskinezije: Post hoc analiza kliničkih ispitivanja faze 2 i faze 3 ”, objavljenoj u  Journal of the Neurological Sciences

Standardni tretman za Parkinsonovu bolest je levodopa i njeni derivati, koji se koriste za nadoknadu gubitka dopamina uočen kod pacijenata sa ovom bolešću. Iako su ovi lijekovi općenito efikasni u kontroli simptoma , s vremenom gotovo uvijek dovode do diskinezije kao nuspojave. Takođe je uobičajeno da ljudi koji se liječe ovim lijekovima doživljavaju vrijeme „isključenja“, kada njihovi simptomi nisu u potpunosti kontrolirani terapijom.

Zonisamid (koji se prodaje u SAD-u pod robnom markom Zonegran i kao generički lijek) je prvobitno razvijen za liječenje epilepsije, ali istraživanja su pokazala da može biti koristan i za osobe s Parkinsonovom bolešću. U Japanu je terapija odobrena za liječenje Parkinsonove bolesti i prodaje se kao Trerief.

Sada su istraživači sa Univerziteta Fukuoka i iz kompanije Sumitomo Dainippon Pharma – kompanije koja je razvila zonisamid – sproveli analizu podataka kliničkih ispitivanja kako bi razumjeli učinak lijeka na vrijeme “isključenja” i diskineziju.

Tim je analizirao podatke za 212 pacijenata koji su učestvovali u jednom od dva japanska klinička ispitivanja, u kojima su učesnici dobijali ili placebo ili zonisamid u dozama od 25 ili 50 mg dnevno tokom 12 nedelja ili oko tri meseca. Prosječna starost pacijenata bila je 63,7 godina, a prosječno trajanje bolesti nešto više od 11 godina. Oko trećine učesnika bili su muškarci. Svi su bili liječeni levodopom.

Analize su pokazale da je, u poređenju sa placebom, 50 mg zonisamida značajno smanjilo vrijeme “isključenja” – u prosjeku za skoro sat dnevno. Ovo poboljšanje je bilo vidljivo u roku od oko četiri sedmice, odnosno oko mjesec dana od početka liječenja, pokazale su detaljnije analize.

Niža doza zonisamida bila je povezana sa blagim smanjenjem vremena „isključenja“, ali razlika u odnosu na placebo nije bila statistički značajna.

Druge analize su pokazale da liječenje zonisamidom, u bilo kojoj dozi, nije značajno promijenilo vrijeme provedeno s diskinezijom u odnosu na placebo. Međutim, pri višoj dozi, terapija je zapravo značajno ublažila diskineziju, što je mjereno Unificiranom skalom za ocjenu Parkinsonove bolesti (UPDRS) dio 4-33, u poređenju s placebom.

„Zonisamid 50 mg značajno je smanjio … rezultat invaliditeta diskinezije u odnosu na početnu vrijednost [početka studije] u 12. sedmici,” napisali su istraživači.

Dalja analiza je pokazala da je udio učesnika koji su doživjeli poboljšanje u vremenu „isključenja“ i značajno ublažavanje diskinezije bio značajno veći među pacijentima koji su uzimali visoku dozu zonisamida, u poređenju sa onima koji su primali placebo (12,5% naspram 2,7%).

Zajedno, ovi rezultati „ukazuju da zonisamid 50 mg poboljšava trošenje bez pogoršanja diskinezije kod pacijenata sa [Parkinsonovom]. Štaviše, zonisamid 50 mg može potencijalno poboljšati diskineziju”, zaključili su istraživači.

Tim je primijetio da ova analiza ima nekoliko ograničenja: provedena je samo na ispitivanjima provedenim u Japanu, a sve analize su bile  post hoc – što znači da su osmišljene nakon što su podaci o ispitivanju već prikupljeni.

„Stoga su potrebna dalja istraživanja kako bi se potvrdila generalizacija ovih rezultata“, napisao je tim, ističući posebnu potrebu za još studija o tome da li zonisamid može biti efikasan za ublažavanje diskinezije.